Romski
Još pamtim onu staru novinarska mudrost: ako ne možeš da objasniš ko ima koristi od nečega, nisi ni blizu shvatanja šta se zapravo dogodilo.
Hajde da se primarno zapitamo ko ima koristi od rata koji je, prema svim pouzdanim izvorima, počeo na zahtjev jednog čovjeka, premijera jedne male države a koji će platiti mladi muškarci iz sasvim druge, puno veće?
Pitajte bilo kojeg bh. ratnog veterana, onog koji je prošao kroz sve faze šoka, poricanja i naknadne pameti i reći će vam nešto što se možda čini trivijalno: u ratu uvijek postoje barem dva rata.
Rat koji se zaista vodi, i rat koji se prepričava. Onaj prvi je meso i krv i beton. Onaj drugi je mit i simbolika i sjećanje koje se oblikuje dok još padaju bombe. Ono što sada pratimo u Iranu već peti dan, sat po sat, kroz breaking news koji više ništa ne lomi jer je sve odavno polomljeno jeste upravo taj drugi rat.
Rat narativa. A u tom ratu, ko god kontroliše početak priče, kontroliše i njen kraj.
Hajde da se prvo zapitamo, čija je sve ovo bila inicijativa?
Neću ulaziti u teorije zavjere, neću početi priču kao izvještaj za poslovne ljude u skupim odjelima. Početi ću jednostavno sa činjenicama koje su dostupne svima: Benjamin Netanjahu je posjetio Bijelu kuću sedam puta u posljednjih godinu dana, s jednom konstantnom agendom, tražeći američki vojni angažman za promjenu režima u Teheranu.
I na kraju je dobio ono što je htio. Sam je rekao, na snimku koji možete naći na YouTube: “Sanjam o ovome četrdeset godina.”
Četrdeset godina. Ne sedmicu. Ne godinu. Četrdeset. I zato je sve tako očito jer svjedočimo kulminaciji dugogodišnje strategije, i reakciji na akutnu prijetnju. Iranski nuklearni program nije bio “na samoj ivici” kako se tvrdilo. Sam Netanjahu je to prešutno potvrdio.
Ali to više nije ni važno, jer rat je već počeo.
“Svrha sistema je ono što čini” ne ono što tvrdi da radi, uvijek se govorilo a sad treba pogledati rezultate.
Ovdje bi trebalo zastati i nešto demistificirati. Izraelska ambicija za regionalnom hegemonijom nije nepoznata ni neobična kroz istoriju i drugih i većih nacija. To je ono što rade države koje rastu, koje imaju resurse i koji imaju lidere s mesijanskom idejom.
Mislite li da bi BiH bila drugačija ili neka zemlja u regionu ili SAD drugačija? Ili Rusija? Ili bilo koja druga.
Treba se pogledati u ogledalo i ponoviti sebi da je Britanska imperija vladala četvrtinom zemaljske kugle, zar ne!?
Velike i snažne zemlje kad su u poziciji žele moć a njihovi lideri često sebe vide kao ljude koje je birao univerzum za njihov narod koji ih treba zapamtiti kao “istorijske figure”. Bilo je takvih primjera kroz istoriju i previše, imena upravo vrtite u glavi.
Međutim njihov problem nije njihova lična ambicija, jer račun takve ambicije na kraju plati narod a cijena rata se plaća u tuđim životima i bez pristanka onih koji plaćaju.
Iranski vojnici i američki vojnici koji su poginuli u prvim danima ovog rata su bili nečija djeca!
Međutim san koji je bio ispunjen njihovom smrću je Netanjahuov.
I to treba reći vrlo jasno, bez eufemizama, bez žargona o “regionalnoj stabilizaciji” i “nuklearnoj prijetnji”.
Da, Izrael želi regionalnu dominaciju, to znači eliminaciju svakog mogućeg protivnika od Irana, do zaljevskih monarhija koje su odlučile misliti vlastitom glavom. Od Katara, koji je postao nezavisni diplomatski igrač, Saudijske Arabije, koja ima Meku i s njom moralni autoritet kod dvije milijarde muslimana. Bahreina, UAE, Kuvajta, Omana, zar sve te zemlje sada treba smatrati potencijalnim metama?
A onda je tu Europa. Za prvi primjer uzimam četrdeset posto britanskih domaćinstava koje se griju sa katarskim ukapljenim plinom. Katar je zatvorio izvoz prve noći rata. Britanci koji ne znaju gdje je Hormuz ući će u ostatak zime s računima koji će im promijeniti odnos prema geopolitici brže nego svi think-tankovi zajedno.
Pa onda dodajte izbjegličku krizu i ne zaboravimo da je Iran zemlja veličine Zapadne Europe, sa devedeset dva miliona ljudi. Iran jeste vrlo komplikovana zemlja u kojoj se isprepliću mnogi kulturni i vjerski identiteti a kad se u takvoj zemlji izvodi vojna operacija i kad se tu destabilizira vlast, slijedi ono što smo vidjeli u Siriji, u Libiji, u Libanu.
Slijedi talas nesreće koji će ponovo zapljusnuti europske obale, ali ne samo Europske nego i obale Amerike i ostatka svijeta.
Međutim u EU se prave da ne znaju ništa o tome, svi oni EU birokrate koji su kritikovali i osuđivali migrantsku krizu sada aplaudira operaciji koja će te granice napraviti još više opterećenim.
Naravno da će sve to destabilizirati EU iznutra, razoriti socijalni konsenzus i napraviti situaciju u kojoj će se stvari postaviti tako da se sa EU može upravljati lako i bez političke volje?
Međutim ono što najviše zabrinjava nije geopolitička karta. Nije ni ekonomska šteta, ni izbjegličke kolone, ni cijene energenata. Ono što zabrinjava je stvar dogovora koji je sve ovo napravio i čiji su akteri iznimno ljuti.
Godinama je Izrael tražio smrt ajatolaha. Sad su ostvarili taj cilj. I umjesto da kažu “eto, pobjedili smo i ostvarili primarni cilj i sad idemo kući” oni napadaju sve koji su imali i najmanju želju da zaustave ovaj rat. Jer očito se žeđ za krvlju ne gasi se krvlju, male pobjede čine da ta žeđ postane još intenzivnija i na žalost to je tako u svim ratovima.
Na našu žalost mi u Bosni i Hercegovini smo sve to već prošli. Mi znamo da kad se jednom otvore vrata takvog užasa, najgori uvijek isplivaju na površinu. Probisvijeti s automatskim oružjem donose životne odlukea, civilizacija pada odjednom.
Najteže pitanje je i najjednostavnije: šta sad?
Primarno je zaustaviti ovaj rat što prije. Povući sve snage, jer svaki dan ostanka u ovom ratu protiv Irana povećava vjerovatnoću eskalacije. Iran ima hipersonične rakete koje nije koristio. Izrael ima nuklearno oružje za koje je nagovijestio da bi ga moglo koristiti. Džamija Al-Aksa stoji kao fitilj koji, ako ga ikad dotaknu namjerno ili slučajno neće ostaviti ništa za pregovaračkim stolom.
Ali izlaz zahtjeva ono što nijedna američka administracija od Johna F. Kennedyja nije bila u stanju učiniti a sad mora i radi sebe i radi Amerike: reći Netanjahuu ne. Jasno, glasno, bez izgovora. Kraj privilegije neograničenog utjecaja na supersilu koja za sve to plaća i novcem, i krvlju, i ugledom.
Dok pišem ovo, negdje se na Bliskom istoku nalaze stotine hiljada civila koji ne mogu izaći iz tog regiona. Djeca tih ljudi su zaglavljena po aerodromima. Vlade zaljevskih zemalja koji su primarni saveznici Amerike i koji su trpjeli svakakve kompromise jer su vjerovali u američki kišobran sada jasno vide kako taj kišobran štiti Tel Aviv, a ne njih.
Istorija će ovo zapisati. Pitanje je samo ko će je pisati, i s kakvim interesima. Jer laži, ako se ponavljaju dovoljno glasno i dovoljno dugo, postaju opšta istina. To znamo. Mi na Balkanu živimo to svakoga dana
Zato je važno reći istinu sada, dok je još svježa. Ovo je rat Izraela protiv Irana. Vodi se na žalost oružjem Amerike i sa mnogo vojnika koji će potpuno nepotrebno na svim stranama izgubiti život.
Koja je na kraju svrha, to treba čitati iz posljedica koje će se odraziti na sve, od oslabljenih saveznika, ponižene supersile, destabiliziranog regiona i nadam se da neće, ali i iz svrhe da smo svi korak bliže vatri koja nema pravo ime.
