U svakom ratu djeca su najskuplji dokaz da čovjek više nije čovjek

Zvali su to „Sarajevo Safari“. Mi smo ga zvali, svaki ratni dan. Još jedan običan dan u kojem se nebo ne otvara za kišu, nego za granate. U kojem odrasli trče kao djeca, a djeca uče da se ne miču.

Nekad sam mislio da će rat imati muziku, nešto herojsko, možda kao u filmovima. Ali u mom filmu, zvuk je bio samo jedan: zvižduk metka i granata koje kasne za tvojim korakom pola sekunde. To je ta razlika između života i smrti: pola sekunde i jedan pogrešan ugao.

Mi, djeca iz Sarajeva, bili smo u verziji Hunger Games koju niko nije potpisao, ali su svi gledali. U Sarajevu smo mi, tad djeca ginuli u ratu ali nismo znali da smo ginuli i za tuđi užitak. Tada su nas kamere snimale da bi svijet plakao, ali nismo znali da su snajperi nišanili i da bi neko platio više.

U filmu „Hunger Games“, bogati s Capitol Hilla posmatraju djecu kako se bore, uz šampanjac i aplauz. U mom gradu, bogati Talijani, Kanađani, Amerikanci i Rusi su posmatrali su nas kroz optiku snajpera. I svaki metak bio je njihova ulaznica za predstavu:

„Gledajte kako pada dijete. Još jedno. Bravo, pogodak.“

Postojao je, kažu, i cjenovnik smrti. Djeca su bila najskuplja. Jer u svakom ratu, djeca su najskuplji dokaz da čovjek više nije čovjek.

Na Markalama su se miješali glasovi, hljeb i krv. U mom sjećanju, boje su čudne nebo je plavo, ali miris je od baruta, a tlo vrišti.

Jedna žena je pokušala pomoći ranjenom, a onda su i nju pogodili. Dva metka, jedan za nju, jedan za ideju da još postoji dobrota.

Kasnije sam čuo da su ti stranci dolazili iz Italije, Trsta, Milana. Plaćali su do sto hiljada eura da „osjete rat“.

Mi nismo imali šta da platimo. Nastojali smo samo da preživimo. Bilo je to dovoljno da učestvujemo i to potpuno besplatno.

U Hunger Games su djeca birana po sistemu lutrije. U Sarajevu nisi morao čekati da te izaberu. Samo si trebao izaći po vodu.

Ili po hljeb. Ili po malo zraka.

Znam, svijet je gledao. Gledao i bilježio. Zvao je to „tragedijom“, „humanitarnom krizom“, „ratom u Bosni“. A ja bih volio da su rekli jednostavnije:

To je bio reality show u kojem su ljudi pucali iz dosade.

Sad, kad gledam Hunger Games, uvijek mi se stegne grlo. Ne zato što Katniss Everdeen pogađa metu, nego zato što je neko iz stvarnog i stranog svijeta pogađao moju ulicu i moje drugarice i drugove iz razreda, mene su na moju sreću – promašili.

Oni su pucali,

Mi smo se sakrivali.

Oni su igrali rat,

a mi smo živjeli smrt.

I dok tužilac u Milanu danas otvara fasciklu, u mom sjećanju još uvijek odzvanja pucanj na raskrsnici u Alipašinoj ulici kada je možda neko od njih pucao i na mene ali nije pogodio. Nije to bio pucanj iz filma, nego onaj pravi koji je trenutno naučio dijete da šuti, trči i ne zaplače.

Jer Sarajevo tada nije bilo samo opsada. Bilo je ogledalo svijeta koji voli gledati gladne igre, samo dok njihova djeca nisu u areni.