UČIMO ZAJEDNO: Kako se na romskom jeziku kaže korona?

Virus COVID-19 nesumnjivo je postao najveći izazov za čitavo čovječanstvo u 21. vijeku. Ne postoji zemlja koja je do danas (sem možda Novog Zelanda) uspjela da pruži adekvatan odgovor i zaštiti svoje stanovništvo. Virus nije birao, napadao je bogate, siromašne, mlade, stare i sve one koji su bili izloženi virusu. Bilo je i mnogo teorija o samoj prirodi virusa, pa dok su ljudi shvatili da je virus smrtonosan i da nije nikakava zavjera u pitanju, mnogi su platili životom.

Evropa, koji je vjerovatno najbogatiji kontinent, u prvih nekoliko mjeseci nije se mogla najbolje snaći. „Italijanski scenario“ postao je paradigma za najgori mogući ishod koji je jedna zemlja mogla da doživi, posebno kada se govori o broju preminulih od posljedica zaraze korona virusom.

Na rubu Evropske unije koja je nakon izvjesnog vremena uspostavila kakav-takav sistem, zemlje poput Bosne i Hercegovine, Srbije, ili čak Hrvatske koja je dio EU, suočile su se sa mnogo većim problemom nego što smo mogli zamisliti.

U zemljama našeg regiona koje manje-više „prepisuju“ jedni od drugih, suočili smo se sa dodatnim problemom, a to je odsustvo bilo kakvog sistema, cjelokupne brige i jednakog tretmana prema svima. Umjesto brige, vlast se brinula da iskoristi trenutak i nivo korupcije podigne na viši nivo.

U Bosni i Hercegovini nisu bili u opasnosti samo konstitutivni narodi, nego svi građani i građanke koji žive u ovoj državi bivše Jugoslavije.

Oboljevali su svi. Nažalost, bilo je i smrtnih ishoda, pa je tako u momentu dok pišemo ovaj tekst, broj preminulih 517, dok je broj zaraženih preko 17 hiljada.

Jedno pitanje u svemu ovome nije ni dan danas jasno – kako se romska zajednica suočila sa ovom pošasti i da li je ikako moguće da nije bilo oboljelih u romskim zajednicama, ili ih je bilo, a da to niko nije ni registrovao.

POVRATAK U DEVEDESETE

I nakon svih mogućih projekata, treninga, utrošenih para i silnih romskih nevladinih organizacija koje su, prema njihovim tvrdnjama, radile na poboljšanju položaja ove zajednice u BiH, prvih dana, sedmica i narednih mjeseci nakon proglašenja vanrednog stanja, na kratko smo se vratili u devedesete. Zašto?

Tih godina, posebno u toku rata na ovim prostorima i godinama nakon toga, najveće dostignuće i vrhunac pomoći jednoj romskoj porodici, ogledao se u podjeli humanitarnog paketa. Prošlo je četvrt vijeka, potrošeno je puno para i čim se pojavila kriza koja je bila nemilosrdna i neminovno razdvojila ljude na one koji su oduvijek imali i na one koji oduvijek nemaju ništa, vratili smo se u devedesete i podjeli paketa.

Romske organizacije su se bukvalno takmičile koja će prva podjeliti paket i ponosno postavi fotografiju na facebooku. Država se povukla kazavši da smo svi u istom problemu, a romska zajednica je bila prepuštena lutriji – hoću li dobiti paket, ili ne?

Romskim organizacijama niko nije ništa zamjerao. Jednostavno, podjela paketa se pokazala kao njihov maksimum kojim mogu participirati u kriznim situacijama. Postavlja se pitanje gdje je bila država u tom trenutku? Kako je mogla da dopusti da ionako otpisanu, zaboravljenu i da marginu na koju je odavno bacila romsku zajednicu, sada pomjeri za nekoliko stepeni više?

SPRJEČAVANJE POVRATKA U DEVEDESETE

Kancelarije za romske inicijative Fonda otvoreno društvo iz Berlina, čitav period krize (radi i sada) je radila sa velikim brojem romskih organizacija, uključujući i Asocijaciju mladih roma AKSIOM na pružanju adekvatnog odgovora na krizu koju je izazvao COVID-19.

Željko Jovanović, direktor Kancelarije za romske inicijative Fonda otvoreno društvo, u razgovoru za Udar, kazao je da strategija koju su plasirali početkom aprila, upravo je imala za cilj da spriječi povratak u devedesete, jer se vidjelo da će se sve završiti podjelom paketa, kojih uzgred nije bilo moguće ni na koji način obezbjediti za svaku romsku porodicu u potrebi.

Ideja je bila potpuno drugačija, da se baš u krizi pruži šansa ljudima da kažu šta im treba. Taj famozni paket je bio svakako potreban, ali on nije mogao riješiti problem koji postoji dvadeset godina.

–Postoji tendencija da se mi vratimo u eru humanitarne pomoći i da samo humanitarnom pomoći rešavamo probleme Roma. To nije rešenje! To je sigurno potrebno našim ljudima, ali mi time samo lečimo posledice, a uzrok je u rasizmu i siromaštvu koje poruzrokuje stanje u državnim institucijama u kojem smo mi uvek ignorisani i zapostavljeni – objasnio je Jovanović.

Jednostavno, iz Kancelarije su prepoznali veliki rizik „povratka u eru humanitarne pomoći“ i poduzeli su korak. Zajedno sa aktivistima iz 12 zemalja Evrope, uključujući i BiH, pristupili su izradi stategije koja je pre svega imala za cilj da opomene vlade zemalja da ne zaborave na Rome, ali i da konstantnim javnim istupima ukaže na velike rizike koji postoje u romskim zajednicama.

„DOČEK“ KORONE U ROMSKIM ZAJEDNICAMA

Asmir Husić iz Asocijacije mladih Roma „AKSIOM“, koji radio sa romskom zajednicom u BiH u okviru strategije Kancelarije za romske inicijative Fonda otvoreno društvo, kaže da su tokom krize Romi bili spriječeni da se bave svojim svakodnevnim poslovima, uglavnom sakupljanjem sekundarnih sirovina i radom na pijacama.

Prema njegovim riječima, bez obzira na sve preduslove, od kojih napominje gustu naseljenost i nemogućnost održavanja higijene u posebnim uslovima, niti jedno romsko naselje nije postalo žarište virusa, ali upozorava da opasnost svakako postoji.

Isto tako, Husić kaže da se laganim popuštanjem mjera početkom juna Romi vratili svakodnevnim poslovima kojima su se bavili i prije korone, ali da su sada mnogo siromašniji i u težoj situaciji nego ranije.

Pored svega nabrojanog, Husić kaže da ostaje mnogo toga nedorečenog.

–Ostaje i dalje nejasna situacija da Romi uglavnom nisu imali priliku da se testiraju, a izostala je i bilo kakva pomoć države i lokalnih zajednica. Humanitarni odgovor, koji je bio neophodan, uglavnom su predvodile romske organizacije uz pomoć međunarodnih donatora i organizacija, što opet govori o tome koliko je država spremna da pomogne ne samo romskoj zajednici, već svima kome je pomoć neophodna – rekao je Husić.

BROJKE SU NEMILOSRDNE

Objašnjavajući pogubnu politiku „povratka u eru humanitarne pomoći“, Mensur Haliti iz Kancelarije za romske inicijative Fonda otvoreno društvo, objasnio je da gotovo 90 procenata (87) Roma u Evropi živi u jako teškim uslovima. To znači da nekih 10 miliona Roma širom Evrope ima svakodnevne potrebe. Kada bi se za svakog od njih dnevno odvajao samo jedan euro, to bi značilo da bi dnevne potrebe bile 10 milona eura, kriza traje već 6 mjeseci.

Ako to prenesemo na BiH i prevedemo na broj od oko 40 hiljada Roma koliko živi u BiH prema procjenama romskih organizacija, uz pretpostavku da bar njih 30 hiljada ima svakodnevne potrebe, to bi značilo da bi za njih dnevno trebalo izdvojiti 30 hiljada eura, odnosno gotovo milion eura za jedan mjesec.

Ne postoji niti jedna međunarodna organizacija koja bi ovo mogla da podnese, čak i da je taj jedan, jedini euro dnevno u pitanju.

Možda je sa ovom okvirnom statistikom mnogo jasnije kakva je situacija sa romskom zajednicom u BiH i koliko je neophodno da se ovo pitanje riješi sa nivoa države, politike i dugoročnih ozbiljnih strategija.

KUDA I KAKO DALJE?

Početkom jula, obilježena je prva godišnjica od potpisivanja Deklaracije o integraciji Roma u ekonomijama Zapadnog Balkana (Poznanska Deklaracija).

Orhano Usein, voditelj projekta Integracija Roma Vijeća za regionalnu saradnju, tim povodom u intervjuu za Udar je rekao da je u prethodnom periodu u BiH urađeno dosta toga, posebno u oblasti stambenog zbrinjavanja, ali da je recimo proces zapošljavanja i dalje kritičan.

Deklaracija postavlja cilj od najmanje 25 procenata zaposlenosti Roma, a Bosna i Hercegovina je daleko od ove brojke. Stopa formalne zaposlenosti Roma u BiH je, prema procjenama, tek između 11 i 13 procenata.

„I u oblasti zapošljavanja, kao uostalom i u svim drugim oblastima, susrećemo se sa takozvanim anticiganizmom. Ovo je pojam koji se sve češće može čuti kao formalni naziv specifičnog oblika rasizma, kojeg pokreću predrasude i stereotipi o Romima koji su, nažalost, i dalje žrtve različitih oblika diskriminacije, uključujući segregaciju u školama, govor mržnje, diskriminaciju na radnim mjestima, pa čak i zločine iz mržnje.“  

Husein ovu izjavu nije dao tek na osnovu pretpostavki, već na osnovu istraživanja koje je objavio Balkan barometra, godišnje istraživanje koje provodi Vijeće za regionalnu saradnju. Na osnovu toga, 9 odsto poslodavaca se izjasnilo kako ne bi zaposlilo Rome, bez obzira na njihove kvalifikacije, a 15 odsto smatra da bi se angažovanje Roma u njihovoj kompaniji negativno odrazilo na radnu atmosferu.

Posljedice virusa COVID-19 tak sada postaju vidljive, posebno one ekonomske. Možda ih još uvijek nismo svjesni, ali neminovno je da svjedočimo ogromnim globalnim promjenama. Ono što je mnogo opasnije je činjenica da je korona izavala i ubrzani razvoj nekih politika. Niko ne zna kako će se ovo završiti, ali je već sada jasno da će najveća koletaralna šteta biti oni najslabiji. Sudeći po onome što smo do sada imali, Romi su ona prva domina u nizu koja će pasti.

I na kraju, pitanje iz naslova ovog teksta: kako se na romskom jeziku kaže korona? Pokušali smo da saznamo, ali ipak nismo došli do odgovora… U međuvremenu, možda će pomoći ako ovu riječ podijelimo na dva sloga – KORO i NA.

KORO-SLIJEP
NA-NE.

Neki zaključak, sami donesite, jer mi smo ljudi, a ne statistika…

(portal-udar.net)