Romski
Postoji trenutak u životu jednog društva kad plamen nije samo fizički, kad gori nešto mnogo dublje, tiše, bez dima. Sinoć, u Tuzli, dok su gorjeli zidovi Doma penzionera, gorjela je i naša kolektivna savjest. Nije to bio samo požar. To je bio odjek decenija šutnje, nebrige i sistemskog zaborava.
Jer vatra ne nastaje odjednom. Ona se polako pali kroz godine. U vlazi zidova, u hladnim tanjirima, u šutnji uprava koje „nemaju budžet“. U potpisima na papiru kojima se poskupljuje smještaj, ali ne popravlja grijanje. U izvještajima koji nikada ne vide svjetlo dana. U rečenici: „Zna se kako to ide.“
Kada gori Dom penzionera, ne gori samo krov nad starim glavama. Gori ideja da starost ima dostojanstvo. Da je život vrijedan do posljednjeg daha. Da „briga o starima“ nije samo stavka u predizbornom programu, nego civilizacijski minimum.
I dok se dim dizao nad Tuzlom, naši su reflektori, kao po komandnoj dužnosti su usmjerili pažnju na izjave. Na saučešća, na vanredne sjednice, na ostavke koje dolaze prekasno. Na političke izraze „žaljenja“ koji su izgubili značenje. Jer kako žaliti ono što si sam godinama gasio, a to su primarno ljudskost, empatija i na kraju odgovornost?
Neki su rekli da ne znaju jesmo li dotakli dno. Ne, nismo. Mi smo ga preuredili. Postavili pločice, stavili natpis „u toku rekonstrukcija“, i nastavili kopati.
Sinoć su izgubljeni životi onih koji su predugo čekali da ih neko vidi. U tišini domskih soba gdje se broje lijekovi, ne minute. Gdje starost nije mir, nego kazna. Gdje institucije ne štite, nego odlažu neizbježno.
I zato, kad govorimo o tragediji, hajde da ne govorimo o „incidentu“. Jer incident je izuzetak. Ovo nije izuzetak. Ovo je pravilo koje smo naučili da ne vidimo.
Dok požar gasi vatrogasac, sistem gasi čovjeka. I svako izvinjenje koje počinje riječima „nismo znali“ je samo još jedan sloj pepela.
Bosna i Hercegovina jutros tuguje. Ali ako ta tuga ne postane gnjev, ako taj gnjev ne preraste u promjenu, onda će i ova vatra, kao i svaka prije nje postati tek još jedna topla vijest na hladnom portalu.
I dok starci gore u domovima koje su gradili, njihova djeca i unuci raspravljaju o naciji, vjeri i partiji. A jedina istina je da smo svi, bez obzira na zastavu, jednako zapaljivi onda kad se prestanemo sjećati da smo ljudi.
