Romski
Piše Tarik Kapetanović
U balkanskim političkim dramama, gdje se stvarnost uporno trudi nadmašiti književnost, uvijek se pojavi jedan kadar koji sve kaže.
Ovaj put to je snimak: ambulantna prostorija i direktor najveće zdravstvene ustanove u Republici Srpskoj, narodni poslanik, stranački šef i kesa s bijelim prahom spuštena pred njega kao rekvizit iz trećerazrednog krimi filma.
Samo što ovdje, naravno, ništa nije trećerazredno. Sve je pažljivo orkestrirano, precizno tempirano i javno servirano kao novi nastavak beskrajne političke predstave u kojoj su obični građani samo publika koja odavno više ne zna kada da se smije, a kada da ustane i ode.
U tom kadru, čovjek koji vodi UKC RS, Vlado Đajić, biva suočen s prašinom doslovno i metaforički.
I dok snimak kruži društvenim mrežama brže nego što je ikada kružila istina, Đajić objašnjava da je riječ o „klasičnoj namještaljci“. Da je u prostoriji bio neki reketaš, čovjek “lošeg statusa” koji navodno samo uskače da mu podmeće vrećicu kao viralnu minu. Da je sve to montaža, konstrukcija, pritisak, pokušaj reketiranja, politička diverzija.
Samo da nije on.
Međutim, kao i uvijek na Balkanu, problem se ne nalazi samo u sadržaju kesice, nego u sadržaju rečenica. U razgovoru se pominju 30.000, pa 40.000 eura. Pominje se interventna policija. Pominje se „mala“. Pominje se sve što ne ide uz kafanski stol i mineralnu, a još manje uz direktora UKC-a i stranačkog funkcionera.
Sve ide samo uz jednu stvar uz sistem u kojem je sasvim normalno da čovjek „otvoren prema svima“, kako Đajić kaže, uđe u kadar sa osuđivanim kriminalcem, a da se poslije ne može sjetiti ni njegovog imena.
Nasuprot Đajićeve amnezije stoje drugi koji se odlično sjećaju.
Draško Stanivuković, gradonačelnik Banje Luke, odmah prepoznaje Nenada Radinkovića: čovjeka čija bi biografija, ako bi se pretočila u roman, urednicima bila “previše nerealna”.
Otimanja, ucjene, bjekstva, oružje, bijeg po donjem vešu kroz prozor u Zemunu, sve te epizode čine Radinkovića gotovo mitskom figurom našeg političko-kriminalnog folklora. Lik koji u normalnim društvima ne bi prilazio vodećem ljekaru na manje od sto kilometara. U našem, vrlo očigledno, nije tako.
I onda slijedi munjevita reakcija: Milorad Dodik se oglašava brzinom koja se inače ne troši ni na ozbiljne državne probleme. “Apsolutno neprihvatljivo”, kaže. “SNSD ne može i neće tolerisati povezanost s kriminalom.”
U tom trenutku, Đajić postaje bivši i direktor, i stranački funkcioner. Obrisani kadar, šut karta, izbačen iz političkog kadra kao da ga je neko markerom prekrižio.
Ali, kao u svakoj balkanskoj tragediji, odmah se javljaju i kontra-narativi.
Nebojša Vukanović tvrdi da je sve ovo dio unutarstranačkog rata, prikrivene operacije u režiji onih istih ljudi koji su, kako kaže, Radinkovića godinama koristili kao čovjeka za „poslove koje ne treba upisivati u biografiju“.
U njegovoj verziji, snimak nije skandal koji je isplivao nego skandal koji je pušten. Namjerno, ciljano i politički precizno.
U međuvremenu, Stanivuković pred kamerama drži instant performans političke katarze pokazuje fotografije, govori da je znao za priču šest mjeseci, najavljuje da će “istina izaći na vidjelo”.
A Balkan, naviknut na sve, samo posmatra.
Jer ovdje je svaka afera samo ogledalo. Ponekad malo zaprašeno, ali ogledalo ipak. U njemu vidimo sistem koji godinama plete mrežu između politike, kriminala, institucija i ličnih ambicija; sistem u kojem su „namještaljke“ jednako moguće kao i stvarni kriminal; u kojem su izjave često manje interesantne od tišina među rečenicama.
U tom ogledalu danas stoji i Vlado Đajić. Nekad moćan, nekad glasan, sada čovjek koji tvrdi da nikada nije vidio ni koristio drogu, ali koji se našao u kadru sa čovjekom koji je vidio i oružje i zatvor i bjekstvo i, ako je vjerovati snimku, bijeli prah.
A istina?
Ona se kod nas uvijek prelama između dva narativa: onoga što stranke žele da čujemo i onoga što snimci žele da pokažu. U toj pukotini, negdje između kesice i funkcije, između poligrafa i političke ekonomije moći, ostaje samo jedno pitanje:
Je li ovo incident ili simptom sistema koji odavno živi na ivici apsurda, hraneći se upravo ovakvim prizorima?
Balkan je mjesto gdje se stvarnost više ne trudi da bude vjerovatna.
Ona samo nastavlja da bude naša.
