Romski
U svijetu u kojem živimo, a to je svijet poslije iluzije liberalnog poretka, više se ne raspravlja o pravu, nego o dometu. O načelima, ali tek nakon što se završi operacija. O vrijednostima, ali samo ako ne stoje na putu interesa. Zato ideja da američki predsjednik izvrši „specijalnu operaciju“ u Venecueli nije ni skandal ni izuzetak, nego logična posljedica jedne brutalno iskrene paradigme: slabi su tu da budu objašnjeni, jaki da budu shvaćeni.
Venecuela je savršena meta jer je dovoljno bogata da vrijedi, a dovoljno slaba da se ne osveti. Kina i Rusija nisu na tom meniju, ne zato što su moralnije, nego zato što imaju zube. Geopolitika, kao i marketing, ne testira kampanju tamo gdje može doživjeti reputacijski kolaps.
Nafta je, naravno, službeni povod. Nezvanični razlog je još jednostavniji: resursi koje kontrolišeš nisu samo energija, oni su poruka drugima da do njih neće doći. U tom smislu, svaka „specijalna operacija“ je PR potez sa vojnim budžetom.
A onda dolazimo do Grenlanda. Tog velikog, bijelog, naizgled praznog prostora koji je, paradoksalno, sve samo ne prazan. Grenland je savršeni geopolitički artefakt: hladan, udaljen, tih i zato smrtonosno važan. Ako Venecuela simbolizira energiju starog svijeta, Grenland simbolizira infrastrukturu novog: nadzor, Arktik, svemir, buduće rute i buduće ratove koji se još uvijek vode bez pucnja.
Trumpova ideja da Grenland „više pripada Americi nego Evropi“ nije diplomatski gaf, nego marketinška istina izgovorena naglas. Pripadnost se više ne mjeri istorijom, nego funkcijom. Vikinzi su osvajali Grenland brodovima i sjekirama a današnji osvajači dolaze sa satelitima, bazama i ugovorima koje niko ne čita do kraja.
Danska je, usput rečeno, decenijama igrala savršenu igru male, pametne države: uzela je sve benefite Zapada, zadržala izuzetke, živjela dobro i tiho, dok su drugi ginuli za principe. Nije uvela euro da ne bi kvarila životni standard. Nije srljalau evropske vojne projekte da ne bi trošila novac. Grenland je ostao daleko, leden i zgodno pod američkim nadzorom, a kolonijalno Danski, savršen deal reklo bi se.
Problem nastaje kad se svijet prestane pretvarati da su papiri važniji od piste.
U NATO smislu, američki napad na Grenland bio bi apsurd nad apsurdima: savez koji je stvoren da spriječi rat, raspao bi se jer ne zna šta da radi kad rat dolazi iznutra. Član 5 tada postaje filozofska fusnota, a ne sigurnosna garancija. NATO nije dizajniran za sukob članica, kao što ni brak nije dizajniran za parnicu.
I upravo tu Balkan ulazi u kadar.
Jer Balkan ne živi od svoje snage, nego od tuđe stabilnosti. Njegov mir je „outsourcan“ NATO-u i EU, kao što je nekada bio outsourcan velikim carstvima. Ako taj kišobran nestane, Balkan se vraća svom prirodnom stanju: prostoru na kojem svi imaju istoriju, a niko budućnost.
Bosna i Hercegovina je u toj slici najosjetljiviji indikator. Kao kanarinac u rudniku geopolitike. Bez vanjskog autoriteta, unutrašnje slabosti ne ostaju političke one postaju sigurnosne. Dejton tada nije sporazum, nego sjećanje. A mir nije stanje, nego pauza.
Zato je najmudrija politika Balkana danas, paradoksalno da bude dosadan. Predvidiv. Nezanimljiv. Da ne proizvodi krize koje traže tutora u trenutku kad tutori imaju vlastite probleme. Da ne bude „problem koji se rješava“, nego prostor koji se podrazumijeva.
Jer u svijetu koji se ponovo dijeli po linijama moći, najopasnije mjesto je ono koje niko ne smatra dovoljno važnim da ga brani, ali svi smatraju dovoljno slabim da ga isprobaju.
A Balkan je to mjesto, ako sam sebi to dopusti.
