Bosanski
Postoji jedan stari balkanski izraz koji glasi: “Ne prodaji mi muda za bubrege.” I dok se Donald, gospodar golf palica i nepisanih dogovora, proteže na škotskom zelenilu, Ursulica gleda negdje u horizont, pokušavajući sabrati što je sve morala prodati za “samo” 15% carine. Evropa je, kako bi rekli naši djedovi, skinula gaće i ostala bez šavova, ali s novim trgovinskim “balansom” u obliku 600 milijardi dolara investicija. Ili kako bi to Trump preveo: “I took their dignity, but gave them a deal.”
Dok se briselski birokrati pjene oko “najvećeg bilateralnog odnosa na svijetu”, ovdje, na margini svega, mi maleni i pogranični, možemo samo promatrati kako se veliki igraju Monopolyja, dok mi još sastavljamo slagalicu zvanu “funkcionalna država”.
U političkom marketingu postoji trik poznat kao “kriza i rješenje”. Stvoriš problem, nategneš atmosferu do pucanja, a onda dojašeš u bijelom golf-kart vozilu i predstaviš se kao spasilac. Tako Trump. Tako stalno. Prvo podigneš carine, prijetiš NATO-om, gurneš Europu u panične briefinge a onda im ponudiš manji šamar umjesto šake. I oni te aplauzom naravno nagrade.
Evropa, ta čuvena čuvarica vrijednosti i ljudskih prava, mjeri ko će unutra na osnovu geopolitičke iskoristivosti, dubine džepova i vjerske pripadnosti. Ako si katolik s morem i lijepim plažama, dobrodošao! Ako si musliman ili pravoslavac s planinama, hvala, ali nismo zainteresirani. Mi smo im, kako bi to marketing rekao, buffer zone with benefits. Korisni kad treba, suvišni kad zatreba.
I sad, u toj velikoj igri trgovinskih tenzija i strateškog partnerstva, dolazi Trump kao prodavač magle na steroidima. “Postigli smo dogovor!”, kaže, dok Ursulica klima glavom kao loša epizoda “Yes, Minister”, znajući da je upravo prodala još jedno parče evropske autonomije za šaku američkih dolara i nešto manje carine na automobile koje ni Amerikanci ne žele kupiti.
A mi?
Mi smo ti koji čekamo, decenijama. U čekaonici koja se zove Potencijalni kandidati, između konferencijskih poziva, IPA fondova i tehničkih pomoćnika koji dolaze da nas nauče kako se uvezuje kanalizacija sa evropskim vrijednostima. Tu smo, u tom predvorju Evrope, gdje nam se obećavaju putevi, pa se ti putevi završe kod etničkog šanka. Gdje svako vozi svoju dionicu, često u rikverc.
Mi smo tampon zona. Uvezeni problem. Balkan kao vanjski parametar. Vječna nedovršena priča. Jer ako nas uključe, ko će im ostati da nas posmatra?
Ako nas uvedu, ko će im ostati da nas koristi?
Mi ne tražimo puno. Samo da nas puste da budemo ravnopravni. Da nismo samo broj na listi čekanja. Da ne budemo teren za tuđe ratove i međuzone za političke ping-pong mečeve Washingtona i Bruxellesa.
Nama ostaje da slušamo kako EU brine za ljudska prava, demokratske vrijednosti i rule of law, dok u praksi pravi razliku između Dalmacije i Doboj Istoka, samo zato što prva miriše na lavandu, a Doboj na strah, kojeg su oni režirali i nama servirali.
Evropa za to vrijeme pregovara. Amerika diktira. Trump se slika. Ursula se slama. A mi stojimo sa strane, čekajući da nam neko objasni zašto su naši putevi uvijek “od tabora do tabora”, i zašto je jedini put koji vodi u EU uglavnom kružni.
Evropa kaže: “Vi niste spremni.” A mi pitamo: “Za šta nismo spremni? Za dostojanstvo? Za pravdu? Za jednake šanse?” Oni šute. A onda dođe Trump, podigne carine, zaključa deal i ode na golf.
I svi aplaudiraju.
To je svijet danas. Svi se boje da se ne zamjere gazdi, bilo onom iz Moskve, Pekinga ili Turnberryja. Ali niko se ne boji što gazi one ispod. Niko ne broji koliko je malih država progutano pod izgovorom velikih sporazuma.
I onda, kad sve padne, ostane samo jedna slika: Trump sa širokim osmijehom, Ursula sa spuštenim ramenima, i mi s kartom Evrope koju ni Google Maps više ne prepoznaje.
Jer kad se velika politika igra trilera, mali narodi dobiju samo trailer.
I to bez titlova.
