Romski
U Bosni i Hercegovini raste jedna politička biljka koja uspijeva u svim klimatskim uslovima. Ne smetaju joj ni suše, ni poplave, ni inflacija, ni odlazak stanovništva. Ne traži ni posebno đubrivo. Dovoljno joj je da se približe izbori ili da se počnu crtati nove koalicije.
Zove se „relaksacija odnosa“.
Taman kad pomislite da su odnosi među narodima toliko zategnuti da bi mogli poslužiti kao sajla na visećem mostu, pojavi se neko od naših vječnih političkih lidera i saopšti da je vrijeme za razgovore, stabilizaciju i relaksaciju.
Kao da su odnosi među ljudima neka stara harmonika koja se po potrebi rasteže i skuplja.
Ovog puta slušamo kako treba relaksirati odnose između Hrvata i Bošnjaka. Prije toga trebalo je relaksirati odnose između Srba i Bošnjaka. Nekad između entiteta. Nekad između kantona. Nekad između stranaka. Uvijek između nekoga i nekoga.
Samo nikada između građana i političara.
A to je možda jedini odnos koji je zaista u kritičnom stanju.
Zanimljivo je kako se političke elite decenijama predstavljaju kao vatrogasci društvenih požara koje su uglavnom same ložile. Godinama nas uvjeravaju da živimo jedni pored drugih kao potencijalni protivnici, da su razlike ogromne, da su prijetnje stalne, da je opasnost iza svakog ćoška.
A onda, kada zatreba sastaviti vlast ili osigurati još jedan mandat, isti ljudi sjednu za sto i objasne nam da zapravo moramo sarađivati, graditi povjerenje i misliti na buduće generacije.
To vam je otprilike kao da proizvođač kišobrana godinama buši krov vaše kuće, a onda vam svečano pokloni kantu za skupljanje vode i očekuje zahvalnost.
Posebno je zanimljiva ideja da su „naše razlike izvor sukobljavanja i netrpeljivosti“.
Nisu.
Razlike postoje svuda. Postoje u Švicarskoj. Postoje u Belgiji. Postoje u Kanadi. Postoje između ljudi koji navijaju za različite klubove, slušaju različitu muziku ili stavljaju luk u ćevape.
Razlike same po sebi nisu problem. Problem nastaje kada od razlike napravite politički proizvod. Kada identitet postane tržišna roba. Kada strah postane predizborni slogan.
Kada se narodima ne prodaje budućnost nego opasnost. Tada razlika prestaje biti činjenica života i postaje poslovni model. A Bosna i Hercegovina je već trideset godina vjerovatno najuspješnija franšiza tog modela u Evropi.
Dok političari objašnjavaju ko koga bira, ko kome pripada i ko je kome legitimni predstavnik, hiljade mladih ljudi svake godine biraju Njemačku, Austriju, Irsku ili Sloveniju.
Njih, zanimljivo, niko ne pita za nacionalnost na aerodromu kada odlaze. Tamo ih uglavnom pitaju znaju li raditi posao.
I tu počinje najveća tragedija ove zemlje.
Političke elite uporno govore o narodima, dok građani sve češće razmišljaju o računima.
Političari pričaju o kolektivnim pravima, dok ljudi traže doktora, posao, vrtić i pristojnu platu.
Jedni žive u dvadesetom stoljeću. Drugi pokušavaju preživjeti dvadeset prvo. Naravno, priča nikada nije bila samo o identitetu. Da jeste, odavno bi bila riješena.
Uvijek je bila o moći.
O kontroli institucija.
O budžetima.
O tome ko raspoređuje novac i ko odlučuje o njemu.
Nacionalna pitanja su često samo svečana ambalaža za mnogo prizemniji sadržaj.
Kao kada kupite luksuzno upakovan poklon, a unutra pronađete stari račun. Pa ipak, svaki put nas iznenadi isti trik.
Kao publiku koja već zna kraj predstave, ali uredno kupuje kartu za novo izvođenje.
Ponovo slušamo o ugroženosti.
Ponovo o istorijskim nepravdama.
Ponovo o presudnim izborima.
Ponovo o sudbinskom trenutku.
Ponovo o tome da ćemo nestati ako baš oni ne pobijede.
I tako već trideset godina.
Jedina stvar koja zaista nestaje su ljudi.
Zato možda pravo pitanje nije kako relaksirati odnose između naroda. Možda je pitanje kako relaksirati građane od političara. Kako ih osloboditi neprekidne proizvodnje straha.
Kako ih uvjeriti da komšija nije problem samo zato što pripada drugom narodu.
Jer većina ljudi u ovoj zemlji nema nikakav problem sa svojim komšijama. Probleme uglavnom imaju s računima, kreditima, listama čekanja, korupcijom i odlaskom djece.
A nijedan od tih problema nema nacionalnost.
Možda je zato najveća politička hereza u Bosni i Hercegovini danas izgovoriti jednu sasvim običnu rečenicu: Ljudi su mnogo sličniji jedni drugima nego što bi političari željeli da budu. Jer kada bi to zaista shvatili, mnogi bi ostali bez najvažnijeg izvora moći. A tada bi relaksacija odnosa konačno prestala biti predizborni projekat i postala normalan način života. Što je, za ovu zemlju, vjerovatno najradikalnija ideja od svih.
